Veći dio prošlog stoljeća, odgovor na štetočine usjeva bio je jednostavan: više prskati. I neko vrijeme je djelovalo - pesticidi su bili jeftini, efikasni i farmeri su vidjeli da se prinosi povećavaju. Ali račun je na kraju stigao. Štetočine su razvile otpornost, korisni insekti su uništeni, tlo i voda su kontaminirani, a farme su svake godine trošile više na kemikalije samo da bi ostale na mjestu. To je pozadina za Integrisano upravljanje štetočinama, ili IPM -, promišljeniji pristup koji tretira kontrolu štetočina kao sistem kojim se treba upravljati, a ne rat koji se može dobiti sa sve-jačim oružjem. Ovaj članak objašnjava šta je IPM zapravo, kako funkcioniše u praksi i zašto je postao standard za modernu poljoprivredu.
Šta je IPM zapravo / IPM
IPM nije jedinstvena tehnika i nije "manje pesticida" sam po sebi. To je okvir za-donošenje odluka - način razmišljanja o kontroli štetočina koji kombinuje više strategija i koristi pesticide samo kada su zaista potrebni, a onda samo kao dio većeg plana.
U svojoj osnovi, IPM počiva na nekoliko principa. Prvo, prevencija: spriječiti da štetočine postanu problem na prvom mjestu, odabirom usjeva, higijenom polja i upravljanjem staništima. Drugo, praćenje: saznajte koje štetočine su zapravo na vašim poljima i koliko, prije nego što preduzmete. Treće, pragovi akcije: unaprijed odlučite na kojem nivou štetočina vrijedi poduzeti akciju - ne na prvi pogled na grešku, već kada će populacija štetočina stvarno uzrokovati ekonomsku štetu. Četvrto, korištenjem kombinacije metoda: bioloških, kulturnih, fizičkih i hemijskih, po željenom redoslijedu. I peto, evaluacija: nakon bilo koje radnje, provjerite da li je uspjelo i upotrijebite tu informaciju sljedeći put.
Prevencija prvo
Najjeftinija kontrola štetočina je štetočina koja se nikad ne pojavi. Zato je prevencija temelj IPM-a, a počinje mnogo prije vegetacije. Plodored je klasičan primjer - mnogo štetočina i bolesti nastaju kada se isti usjev uzgaja na istom polju iz godine u godinu. Rotiranje na drugi usev prekida taj ciklus jer izvor hrane štetočina nestaje na jednu sezonu.
Odabir otpornih sorti je još jedan alat za prevenciju. Ako se sam usev može osloboditi štetočine, nikada se ne morate boriti protiv nje. Uzgoj biljaka je proizveo sorte otporne na mnoge uobičajene štetočine i bolesti, a njihova sadnja je jedna od najefikasnijih - i najmanje vidljivih - odluka o kontroli štetočina koje poljoprivrednik donosi.
Higijena terena je takođe važna. Korov nosi štetočine. Biljni ostaci prenose bolesti. Dobrovoljne biljke - one koje niču iz prošlogodišnjeg oborenog sjemena - daju štetočinama dom između sezona. Čišćenje polja, zbrinjavanje korova i uklanjanje ostataka uklanjaju mjesta na kojima se štetočine skrivaju i preživljavaju. To je neglamurozan posao, ali je okosnica prevencije.
Monitoring i pragovi
Jedna od najvećih promjena u IPM-u je način na koji farmeri odlučuju kada će djelovati. Tradicionalna kontrola štetočina djelovala je na licu mjesta: vidjeti štetočina, poprskati. IPM djeluje na osnovu podataka: prati populaciju štetočina, uporedi je sa pragom i tek onda odlučuje.
Praćenje znači zapravo izlazak na teren i brojanje. To može biti jednostavno kao što je redovno hodanje po terenu i provjeravanje biljaka, ili sofisticirano kao korištenje feromonskih zamki, ljepljivih zamki i prediktivnih modela koji prate životne cikluse štetočina na osnovu vremenskih podataka. Poenta je znati šta je zaista tamo, a ne ono što pretpostavljate da postoji.
Prag akcije je broj koji vam govori kada treba djelovati. Ovo nije proizvoljan "sprej kada vidite X bube". To je ekonomska računica: pri kojoj populaciji štetočina šteta koju će izazvati nadmašuje troškove kontrole? Ispod praga, štetočina je prisutna, ali vas ne košta -, tako da je ostavite na miru, a ostavite i njene prirodne neprijatelje na miru. Iznad praga, akcija je opravdana. Ovo je zaista drugačiji način razmišljanja, i to je razlog zašto IPM farme koriste daleko manje pesticida od konvencionalnih.
Kada nivo štetočina pređe prag, IPM ne poseže za prskalicom prvi. Radi kroz hijerarhiju metoda.
Biološka kontrola je na prvom mjestu. To znači korištenje prirodnih neprijatelja - grabežljivaca, parazitoida i patogena - za držanje štetočina pod kontrolom. To može značiti zaštitu i ohrabrivanje korisnih insekata koji su već na vašim poljima: bubamare, čipkarice, parazitske ose, grabežljive grinje. To također može značiti njihovo namjerno oslobađanje ili primjenu mikrobnih pesticida kao što je Bacillus thuringiensis (Bt), bakterija koja cilja određene gusjenice bez štete po bilo čemu drugom. Biološka kontrola je specifična, samoodrživa-i ne stvara otpornost kao što to rade hemikalije.
Kulturna kontrola dolazi na red. Ovo su prakse upravljanja farmama{1}}koje okoliš čine manje prihvatljivim za štetočine: prilagođavanje datuma sadnje kako bi se izbjegle vrhunske sezone štetočina, upravljanje navodnjavanjem kako bi se izbjegli uslovi koje štetočine vole, korištenje usjeva zamka koje odvlače štetočine od glavnog usjeva, te rotacije i higijenske prakse koje smo već pokrili. Kulturna kontrola ne ubija štetočine direktno - već im samo otežava život.
Fizička i mehanička kontrola je sljedeći sloj. Ovo uključuje prepreke kao što su pokrivači redova i mreže, zamke raznih vrsta i ručno-branje u-vrijednim usjevima. Direktan je, radi i nema hemijskih ostataka. Za mnoge uzgajivače, fizička kontrola je nedovoljno korišten alat koji rješava probleme bez ikakvih nedostataka prskanja.
Hemijska kontrola je posljednje sredstvo, a ne prva reakcija. Kada su hemikalije potrebne, IPM ne raspršuje samo -, već bira pravi proizvod, u pravo vrijeme, odgovarajućom brzinom, primjenjuje se na pravi način. Preferira selektivne pesticide koji ciljaju na štetočine i poštede njegove prirodne neprijatelje, umjesto -proizvoda širokog spektra koji sve uništavaju. I rotira se između kemijskih klasa kako bi usporio razvoj otpornosti. Kada IPM koristi pesticide, oni su odabrani i tempirani da donesu maksimalnu korist uz minimalnu štetu.
Uloga tehnologije u modernom IPM-u
IPM nije zaglavio u prošlosti. Moderna tehnologija ga je učinila preciznijim i praktičnijim nego ikad. Dronovi lete iznad polja i otkrivaju žarišta štetočina sa multispektralnim kamerama - vidite problematičnu oblast umjesto da prekrijete cijelo polje. GPS-navođene prskalice primjenjuju pesticide samo tamo gdje su potrebni, u promjenjivim količinama, umjesto ujednačene pokrivenosti. Prediktivni modeli koriste vremenske podatke i biologiju štetočina za predviđanje izbijanja danima ili sedmicama unaprijed, tako da farmeri mogu djelovati prije nego što problem eksplodira.
Senzori i IoT uređaji kontinuirano prate uslove na terenu. Digitalni zapisi omogućavaju praćenje pritiska štetočina polje po polje, iz godine u godinu i učenje iz vlastite istorije. Tehnologija ne zamjenjuje IPM razmišljanje - već to razmišljanje čini oštrijim i jeftinijim za izvođenje.
Zašto je IPM dobar za farmu
Postoji uobičajena zabluda da je IPM „zeleni“ izbor koji poljoprivrednike košta. Obično je tačno suprotno. IPM farme obično troše manje na pesticide tokom vremena, jer ne prskaju po fiksnom rasporedu - već prskaju samo kada se pređu pragovi. To je direktna ušteda.
Postoje i-uštede na duži rok. Sporiji razvoj otpornosti znači da pesticidi duže djeluju, što znači da ne prelazite stalno na novije, skuplje proizvode. Zdravije tlo i više korisnih insekata znače bolju prirodnu kontrolu štetočina, koja se povećava iz godine u godinu. A premium tržišta sve više plaćaju više za proizvode uzgajane sa manje hemikalija - pravi rast prihoda, a ne samo priča o troškovima.
IPM takođe smanjuje rizik. Otpornost na pesticide, poremećaji u opskrbi, regulatorne promjene i zdravstveni problemi predstavljaju manji rizik za farmu koja ne ovisi samo o hemikalijama. Sistem sa više slojeva odbrane otporniji je od onog koji se oslanja na jedan alat.
The Challenges
IPM nije magično rješenje, i iskreno je priznati izazove. Potrebno je više znanja i više upravljanja. Farmer koji prska po rasporedu ne mora mnogo da razmišlja; IPM farmer mora da prati, identifikuje, broji i odlučuje. Ta krivulja učenja je stvarna, i zato su usluge obuke i savjetovanja toliko važne.
IPM takođe može biti manje zgodan. Vrijeme je važno - agensi biološke kontrole moraju biti pušteni u pravom trenutku, a pragovi zahtijevaju strpljenje. Za farmera pod pritiskom da brzo reaguje, čekanje se može osećati pogrešno čak i kada je ispravno. A u velikoj-poljoprivredi sa niskom maržom-poljoprivredom, ekonomičnost praćenja svakog polja može biti teže opravdati - iako tehnologija stalno spušta tu barijeru.
Zaključak
IPM predstavlja pravu promjenu u načinu na koji poljoprivreda razmišlja o štetočinama. Umjesto neprijatelja kojeg treba bombardirati, štetočine postaju varijabla kojom se treba upravljati - izmjeriti, predvidjeti i na nju odgovoriti najmanjim alatom koji radi. Kombinira drevnu mudrost poput rotacije i otpornih sorti sa najsavremenijim-alatima kao što su praćenje dronova i prediktivni modeli, i stavlja prosudbu farmera u centar odluke.
Za poljoprivrednike, slučaj IPM-a je sve jednostavniji: košta manje, radi duže, smanjuje rizik i sve više ima prednost na tržištu. Za okoliš to znači manje hemikalija u zemljištu, vodi i lancu ishrane. A dugoročno, to je razlika između sistema koji stalno mora da eskalira - više hemikalija, jačih hemikalija - i onog koji se stabilizuje. To je izbor koji ima smisla na svakoj farmi, bez obzira na njenu veličinu.
