Regulatori rasta biljaka (PGR) postali su standardni dio komercijalne proizvodnje voća, iako su često pogrešno shvaćeni izvan industrije. Ako se pravilno koriste, ne zamjenjuju dobru hortikulturnu praksu - već je fino podešavaju-, pomažući uzgajivačima da postignu ciljeve veličine, prinosa i kvaliteta koje sami vremenski uvjeti i genetika ne mogu pouzdano postići. Evo praktičnog pogleda na to kako se zapravo koriste.
Gibberellinsspadaju među najčešće korištene PGR u proizvodnji voća, posebno u stonom grožđu i citrusima. Oni pospješuju izduživanje stanica, što povećava veličinu ploda i, u sortama grožđa bez sjemenki, pomaže u kompenziranju smanjene diobe stanica koja obično dolazi s gubitkom sjemenki. Ovdje je vrijeme veoma važno - primjena prerano ili prekasno u razvoju ploda može proizvesti nedosljedne rezultate, tako da uzgajivači obično slijede strogo definirane prozore primjene vezane za specifične faze rasta.
Citokininirade zajedno sa giberelinima u mnogim programima, prvenstveno promovišući ćelijsku diobu, a ne izduživanje ćelija. U voću kao što su jabuke i koštičavo voće, primjena citokinina tokom ranog razvoja ploda može povećati broj ćelija, što se pretvara u veću konačnu veličinu ploda kasnije u sezoni. Koriste se i za poboljšanje postavljanja plodova kod nekih usjeva, pomažući da se veći broj cvjetova razvije u plodove koji se mogu ubrati umjesto da opadaju.
Auksiniigraju ulogu u više faza, od smanjenja opadanja plodova prije{0}}betve do poboljšanja postavljanja plodova. Sintetički auksini koji se primjenjuju u pravo vrijeme mogu spriječiti prirodnu abscisiju koja uzrokuje opadanje plodova prije berbe, što je značajno za usjeve poput jabuka i citrusa gdje čak i nekoliko dana kašnjenja u planiranju berbe inače može značiti značajan gubitak prinosa.
Regulatori na bazi etilena{0}}ase koriste drugačije od hormona koji potiču rast- iznad -, oni se prvenstveno primjenjuju za upravljanje sazrijevanjem i bojenjem, a ne veličinom. Ethephon, jedinjenje koje oslobađa etilen-, se obično koristi za promoviranje ravnomjernog zrenja i poboljšanje boje plodova u usjevima kao što su paradajz i neko koštičavo voće, što je važno za izgled na tržištu koliko i za kvalitetu jela.
Paclobutrazol i drugi usporivači rastauzimaju suprotan pristup od hormona iznad - umjesto da promovišu rast, oni ograničavaju vegetativni rast kako bi preusmjerili energiju drveta na razvoj ploda, a ne na rast izdanaka i listova. Ovo je uobičajeno u proizvodnji manga i nekih citrusa, gdje kontrola bujnosti drveća može poboljšati konzistentnost cvjetanja i kvalitetu voća tokom sezone.
Način primjene i vrijemevažan koliko i sam izbor regulatora. Folijarno prskanje, umakanje i primjena u zemljištu imaju različite stope apsorpcije i efikasne prozore, a pogrešna koncentracija u oba smjera uzrokuje stvarne probleme - premalo ne proizvodi nikakav mjerljiv učinak, dok previše može uzrokovati deformitet plodova, pretjerano stanjivanje ili fitotoksično oštećenje same biljke. Većina komercijalnih programa slijedi-specifične protokole razvijene kroz opsežna ispitivanja na terenu, a ne opšte smjernice, upravo zato što je granica za grešku uska.
Usklađenost sa propisimaje faktor koji uzgajivači ne mogu preskočiti. Upotreba PGR-a je regulirana maksimalnim graničnim vrijednostima ostataka (MRL) koje se razlikuju u zavisnosti od zemlje i usjeva, a izvozno{1}}orijentisani uzgajivači posebno moraju pratiti koji regulatori su odobreni na njihovim ciljnim tržištima, a ne samo u njihovoj zemlji. Kompozicija odobrena u zemlji, ali ograničena na izvoznoj destinaciji može efikasno blokirati pristup tržištu bez obzira na to koliko dobro je agronomski funkcionisala.
Balansiranje povećanja prinosa u odnosu na kvalitet voća
Postoji uobičajena zabluda da više primjene PGR-a jednostavno znači veći, bolji plod - u praksi, odnos je daleko više balansiranje. Previše agresivno povećanje veličine ploda giberelinima, na primjer, može doći po cijenu sadržaja šećera ili čvrstoće, budući da biljka ima ograničenu količinu resursa za raspodjelu bez obzira na hormonsku signalizaciju. Iskusni uzgajivači imaju tendenciju da tretiraju PGR programe kao jednu varijablu između nekoliko - uz navodnjavanje, ishranu i orezivanje -, a ne kao samostalnu polugu za poboljšanje rezultata, budući da izolovano korištenje PGR-a bez prilagođavanja ostatka programa često daje plodove koji su veći, ali ne nužno i bolji.
Zaključak
Regulatori rasta biljaka nude stvarne, mjerljive prednosti u proizvodnji voća - veću veličinu ploda, konzistentniji prinos i poboljšane markere kvaliteta kao što su boja i čvrstoća -, ali najbolje funkcioniraju kao precizno-vremenski nadopuna zdravoj hortikulturnoj praksi, a ne kao zamjena za nju. Ispravni protokoli o vremenu, koncentraciji i{4}}specifičnim usjevima važniji su od toga koji regulator će biti izabran, a biti u toku sa propisima o ostacima na ciljnim izvoznim tržištima jednako je važno kao i ispravna agronomija.
